Na brdovitom putu sjedio je starac, promatrajući kako ljudi prolaze. Svaki je nosio na leđima veliki ruksak pun kamenja. Neki su se žalili kako je put težak, drugi su šutjeli i uporno koračali, a bilo je i onih koji su sjedili kraj puta, nemoćni pod teretom.
Jedan mladić, sav zadihan, reče starcu:
„Zašto nam je put toliko težak? Zar nije dovoljno da hodamo, nego još moramo nositi i ovaj teret?“
Starac se nasmiješio i odgovorio:
„Teret koji nosiš nisu samo kamenovi – to su tvoji grijesi, sumnje i rane koje nisi predao Onome koji te čeka na kraju puta. Znaš li, mladiću, da postoje izvori uz ovaj put? Kad staneš kod njih i opereš se, tvoj ruksak postaje lakši. To su izvori sakramenata. Krštenje te je pokrenulo, Euharistija te hrani, Ispovijed ti oduzima kamenje, a ostali sakramenti daju snagu da ideš dalje.“
Mladić je zastao i otišao do izvora. Kada se oprao i okrijepio, osjetio je kako mu je teret postao lagan. Put se nije promijenio – brdo je bilo isto – ali on je sada mogao koračati s radošću.
Sakramenti nisu „usputni znakovi“ nego Božji izvori na našem životnom putu. Bez njih nosimo sve sami i posustajemo. S njima naš hod postaje lakši jer nismo sami – Krist ide s nama.
