Pitanje koje danas mnogi ne postavljaju naglas, ali osjećaju negdje unutra: tražimo li mi Boga, ili Bog traži nas?
U svakodnevnom kaosu – obavijesti, računi, vijesti, društvene mreže, pritisci, trendovi koji traju kraće od trajanja jaja u frižideru – duša se više ne čuje jasno. Buka je postala konstanta. A Bog? On ne viče. On šapće.
I tu nastaje problem.
Mi smo generacija instant zadovoljenja. Ako nešto ne stigne u 5 sekundi, brišemo aplikaciju. Ako ne vidimo rezultate odmah, gubimo interes. A Bog je sve ono što nije instant: tišina, strpljenje, povjerenje bez dokaza, vjera bez garancije.
Ali u toj tišini, čovjek počinje shvaćati da je tražio krive stvari na krivim mjestima. Tražio je smisao u aplikacijama, identitet u lajkovima, sreću u statusnim simbolima. I onda, kad sve to padne, kad se ekran ugasi, kad se ostane sam sa sobom – tko ostane? Bog. Ili barem trag Njegove prisutnosti.
Zanimljivo je da mnogi koji tvrde da ne vjeruju, zapravo samo ne vjeruju u karikaturu Boga koju im je netko davno nacrtao: strog, prijeteći, distanciran. A istina je često nježnija, mudrija i puno bliža. Bog ne traži savršenstvo – traži iskrenost. Njemu ne trebaš dolaziti čist, već voljan da se opereš. On ne koristi filtere. Ne traži da glumiš. Samo da budeš… prisutan.
U vremenu kad svi tražimo nešto: sreću, sigurnost, smisao – Bog je i dalje tamo. Ne u zvonima, ni u krutim pravilima, nego u jednostavnom pogledu, tišini, u oprostu, u hrabrosti da budeš bolji. I što je najbolje – On ne odustaje. Ni kad ti odustaneš od sebe.
Zato, pitanje današnjeg odnosa Boga i čovjeka nije „gdje je Bog?“ nego „gdje smo mi?“. A odgovor nije u teoriji – nego u praksi. U svakom malom činu dobrote, u tišini pred spavanje, u odlukama koje nitko ne vidi, ali Bog da.
